Nastanak
Usred ljeta 1995-te godine, točnije 1995-07-21 dogovorena je izrada programa za klub koji se tada zvao NK Croatia Zagreb (svima poznatiji Dinamo). Prema dogovoru, aplikacija je trebala biti gotova i karte se pomoću nje prodavati već za 1. kolo HNL-a. Posao je sastavljen od tri komponente:
- nabavke hardware-a (zadužen Nikola Dujmović)
- izrade programske podrške (zadužen Dario Ljubešić)
- štampanja predefiniranih nepotpunih karata (zadužen Palić)
Dogovoren je izgled karte na koju će se unaprijed štampati grb kluba, naziv "NK Croatia" i osnovni podaci. Program na svaku kartu treba otisnuti lokaciju sjedala, naziv protivnika i vrijeme odigravanja. Tako su predefinirane karte upotrebljive u svim kolima HNL-a i ne moraju se bacati.
Klub ima 15 prodajnih mjesta (blagajni) oko stadiona koje nisu umrežene. Blagajne su zatvorene kućice u kojima postoji priključak za struju.
Ne smije doći do prebukiranja, odnosno prodaje više karata za isto mjesto.
Razvoj
Kako ne postoji međusobna komunikacija blagajni, jedina mogućnost je napraviti raspodjelu potencijalnih karata unaprijed i svakom prodajnom mjestu dodijeliti jedan ili više segmenata gledališta za prodaju. Problem ovakve raspodjele dolazi do izražaja kod utakmica gdje je stadion relativno popunjen (na utakmicama gdje se proda 2-3 tisuće karata sigurno nema problema).
Funkcionalno, cijeli proces prodaje može se podijeliti na dva dijela: jedan dio odvija se u centrali (raspodjela stadiona blagajnama, prikupljanje podataka o prodaji, izrada izvještaja), a drugi na blagajnama (što brža i točnija prodaja karata). Tako je i nabavljena oprema: jedan standardni PC za centralu (uz dodatak izmjenjivog SyQuest diska) i 15 PC-a kao blagajne (bez monitora; s LCD pokazivačem; bez standardne tipkovnice, s TIPRO tipkovnicom pripremljenom i prilagođenom što bržem utipkavanju zahtjeva za kartama; bez standardnog diska, ali s izmjenjivim SyQuest diskom i matričnim štampačom). Izmjenjivi SyQuest diskovi (230 Mb prostora) omogućavaju držanje operativnog sustava (DOS 6.22), aplikacije i podataka za aktualnu utakmicu. Prije utakmice, u centrali, snime se diskovi i podijele blagajnicima, koji ih po završetku prodaje donesu nazad. Centralno računalo pročita sve informacije o prodanim kartama i sprema izvještaje.
Programi su napisani u Clipper verziji 5.2e, upotrebom telepathy biblioteke (engl. library) za ispisivanje poruka na LCD preko serijskog porta i SIX biblioteke za indeksiranje podataka.
Posebna zaštita napravljena je na podacima kako bi se spriječila moguća manipulacija izmjenjivim diskovima.
Brzina štampanja karata
Postupak je relativno jednostavan, ali su problemi nastajali u praksi. Prvi problem bio je brzina štampanja. Limitirani količinom sredstava, kupljeni su Fujitsu FX-850 matrični štampači koji su mogli uvući kartu (karte su bile na beskonačnoj traci, perforiranoj između karata radi lakšeg trganja), ispisati je i izbaciti kako bi se mogla otrgnuti. Cijeli postupak trajao je minimalno 3 sekunde, što daje protočnost od maksimalno 1200 karata na sat po blagajni. Kad se tome doda vrijeme potrebno za brojanje novca i vraćanje ostatka, jasno je kako je stvaran broj manji. Za utakmice NK Croatia - NK Hajduk, na kojima je bilo najviše gledaoca (kroz blagajne štampano je oko 30 000 karata), propusnost je bila premala, radi navike gledateljstva da na utakmicu dolazi najviše sat vremena ranije. Potrebna propusnost u tom satu kretala se između 15 000 i 20 000 karata (ostatak je prodan ranije, u pretprodaji, podijeljen itd).
Najveći dobitak na brzini štampanja postignut je modifikacijom samih štampača: napravljen je metalni "rezač" koji je omogućio ubrzanje postupka na 1,5 sekunde po karti. Ideja je bila Branka Sinkovića, bazirana na analizi tržišta brzih printera. Zaključeno je da je brzina ispisa FX-850 tu negdje, ali da "brzi printeri" imju tzv. "zero tear off", tj. odmah nakon zadnjeg isprintanog retka i pomaka papira za jedan red gore, imaju nož koji omogućuje trganje. Analizom printera, zaključeno je da se takav nož (komad nehrđajućeg lima) može dodati (napraviti i došarafiti) i na ove printere. Izvedbu je napravio Mladen Popović, odnosno njegov prijatelj iz srednje škole koji je radio u limariji.
Funkcioniranje sustava
Raspodjela sjedišta po blagajnama mogla se spremiti u vanjske datoteke pa se kod otvaranja nove utakmice mogla izabrati već postojeća raspodjela. Nakon nekoliko utakmica, praksa je pokazala najbolju raspodjelu koju više nismo mijenjali.
Same blagajne, iako se umjesto monitora nosio lagani LCD pokazivač, zajedno sa štampačom bile su nezgrapne i teške. Blagajne je prije utakmice trebalo postaviti u blagajničke kućice, a po završetku prodaje spremiti u skladište. Pokazalo se kako nije praktična originalna ideja da ih blagajnici raznose, pa je prijevoz rađen kombijem.
Uobičajeno, nakon početka utakmice, blagajnici su zatvarali blagajnička mjesta. Na svakoj skupini blagajni (zapad, jug, sjever, istok), ostajala je dežurna blagajna do poluvremena, kad se prodaja karata obustavljala.U pravilu, do početka drugog poluvremena, bili su gotovi izvještaji o prodanim kartama.
Problemi u praksi često su tražili inovativna rješenja. Tako je dodatni doprinos informatizacije bio i kupnja grijalica (marke SONNE) za svaku kućicu, jer se računala nisu htjela "zbutat" (u žargonu, izraz za postizanje normalnog, "radnog" stanja) ako je bilo prehladno, a blagajnice su bile doživotno zahvalne na početku i kraju sezone. Grijalica je inače imala zanimljivu funkciju: mogle su se upaliti samo lampe koje su sunčanonarančastom bojom svijetlile, ali uopće nisu grijale (i time štedile struju i pružale subjektivni osjećaj toplote). Pa ko skuži, skuži i okrene prekidač na "2", ko ne skuži, samo misli da mu je toplije.
Prijedlozi za unapređenje sustava
U to vrijeme, u Europi, prodaju karata sličnu ovoj imali su Bayern i Milan. U oba slučaja, postojala je bitna razlika: oba kluba imala su 90% karata prodanih u pretprodaji, tako da se samo mali broj karata stvarno kupovao na blagajnama. Za pretpostaviti je, kako problemi s brzinom nisu postojali.
Prijedlozi o investiranju sredstava u brže štampače i umrežavanje blagajni, odbijeni su iz financijskih razloga (što je meni osobno zvučalo nevjerojatno, jer je to relativno malena svota u usporedbi s transferima igrača). Blagajne nisu mogle stalno ostajati u kućicama zbog straha od vandala i kradljivaca. Sve zamisli o praktičnijim blagajnama odbijale su se od zida financija.
Osim velike investicije za prokopavanje kanala i sprovođenje mreže, postojala je i ideja o bežičnom umrežavanju. No tadašnje bežične mreže smetale su tadašnjim bežičnim komunikacijama osiguranja predsjednika, koji je bio stalan gost.
Prestanak rada sustava
Pune dvije sezone 1995/96 i 1996/97 sustav je upotrebljavan na svim domaćim utakmicama NK Croatia. Tada dolazi do promjene uprave, a nova uprava odlučuje karte prodavati na klasičan način.